|
Sjećam se svog prvog inženjerskog dana... Ušao sam kao ponosan nosioc diplome smjera Računalne Tehnike i Informatike ETF-a, te 1979 godine, na vrata računalnog centra koji je bio tehnološki mozak svih 15.000 radnika poznatog građevinskog poduzeća i pun očekivanja pokucao na vrata s natpisom Sistem Inženjeri. Iz sobe sa strane dopirala je glasna buka strojeva za bušenje kartica i verificirki, čije smo operaterke (i ponekog operatera) zadirkivali imenom "luknjačice". S druge strane, iza staklenog zida, uz tihi šum klime koji je dopirao iz uzdignutog poda, prostirala se Sistem Sala, čije je središnje mjesto zauzimala stolica i stol sa Konzolom, a nekolikom metara udaljeni ormari žmirkali su ponekom žaruljicom i neumorno premotavali trake. Po dvojica Sistem Operatera koračala su Salom ozbiljnih lica i gurali snopove izbušenih kartica u čitač, koji ih je proždirao zadivljujućom brzinom. U Sistem Salu se nije ulazilo. Postojalo je predvorje, stakleni sobičak 2 x 2 metra, sa policama, na kojema su programeri, ili češće, sistem analitičari ostavljali naloge sa pripadajućim snopom izbušenih kartica. Na kucanje o stakleni zid Sistem Sale gledalo se poprijeko, pa su takve prakse upražnjavane samo u iznimnim slučajevima. Vrata mi je, s osmjehom, otvorio drug Zvonko, suhonjavi informatički stari vuk, koji je slijedećih 15tak minuta razmišljao što da učini samnom, kuda da me smjesti, a da učinim što manje štete. Dobio sam mjesto za malim stolom i smeđi priručnik s naslovom IBM 370 Operations Manual.
|